'Kad odrastem, bit ću kapetan broda!'

Od kada smo privremeno preselili na Novi Zeland živimo kao boemi. Sin i ja. Žena odrađuje normalnih 8 do 16 sati, nas dvojica učestalo ostajemo u pidžamama do debelo kasnih sati. Prvo sam to pripisivao jet-legu, ali to već lagano prerasta u način života. Kuću ne napuštamo prije 16 ili 17 sati. Namjerimo se tu i tamo nevoljko napustiti sigurnost doma, ali onda počnemo nešto stvarati, kreirati, zaigramo se i eto ti ga, projuri to vrijeme. Jedna od važnijih stvari na kojoj radimo je - izložba slika. 

Ni sam ne znam što mi je to trebalo, ali eto ga. Radi se o sljedećem: Ako nešto pokušavam kroz odgoj poručiti sinu jest kako je uvijek bolje usmjeriti se na rješenje nego na problem. Od praznih riječi nema puno koristi, zato o tome ne pričam, nego primjenjujem.

Sin ima veliku, veliku želju ići na cruiser, na krstarenje. Ta se želja vuče od tko zna kad prije, ali je stalno prisutna. Od vodenih prometala bili smo na trajektu, gliseru, jedrilici, katamaranu, trimaranu, malom čamčiću… ali ne na kruzeru. Dečko jako voli brodove. Odlučio se već za pomorsku školu i bit će kapetan.

Skupljamo novac za krstarenje

Na Jadranu sam vidio povoljnija krstarenja, ali ovdje su cijene do neba. „Sine, ne možemo si priuštiti krstarenje“, kažem mu.

„I što možemo onda napraviti, pokušati, da ipak odemo?“ pita on i eto ga već s rješenjem. 

„A da prodamo moje blago koje imam? Hoće li to biti dovoljno?“. Bilo bi, ako bi netko masno otkupljivao ukrasne kamenčiće - mislim si i zadržim to za sebe. 

„Ne, kamenčići, ali bi mogao... mogao bi napraviti prodajnu izložbu slika. Nacrtaš brodove i prodaješ ih“.

„Može!“, oduševljeno će i krene po bojice.

„Čekaj, čekaj!“, zaustavim jureće dijete sreće, „Znaš da možemo i ne uspjeti? Možda nitko ne kupi sliku? Možda ne skupimo dovoljno?“

„Skupit ćemo“, uvjereno će on.

„Ma hoćemo, ali za svaki slučaj, znaš da možda i nećemo?“, uporan sam ja u pripremi mogućeg poraza.

„Dobro tata, možda i nećemo, ali mi ćemo uspjeti!“ i krene odmah tražiti papir i bojice. Od tada svako malo kaže kako imamo još puno posla, i kako trebamo puno raditi. 

Izložba brodova

Možda sam pretjerao s prodajnom izložbom, ali već duže vremena razmišljam kako bih rado napravio izložbu njegovih brodova od najmlađe dobi. Oduševi me što je svaki crtež drugačiji. Ne radi se tu o bojama, nego o raznolikosti i vrsti broda. Taj dječak jako voli brodove. 

Izložbu smo počeli razrađivati - biti će na njoj ukrasnih kamenčića (jer kamenčići se nalaze u moru), slika za bojanje (želimo aktivno uključiti ljude u stvaranje - ne samo pasivno promatranje), riba izrađenih od drveta (ugođaj mora), imat ćemo priču o dječaku koji je volio brodove...

Još nam nedostaje sitnica gdje ćemo napraviti izložbu, ali i to će doći. Već se jedna umjetnica ponudila potražiti prostor. S druge strane, kao plan B, poslao sam upit na neke kompanije koje se bave krstarenjima jesu li zainteresirani za suradnju.

Dajemo sve od sebe, uživamo u procesu i ne vežemo se za rezultat. Vidjet ćemo što će nam donijeti sutra. Pozdrav s Novog Zelanda.