Kakica koja život znači

Oduvijek sam znala da želim biti glumica, voditeljica i mama. S malim pubertetskim istupima u potrazi za samom sobom to su bile moje niti vodilje. Korak naprijed, dva nazad, ali znala sam kuda idem. Ništa od ovih mojih ciljeva ne bi imalo previše smisla jedno bez drugoga. O mojoj skromnoj karijeri više manje se zna kako se događa i kako se počela događati, a karijeru mame iz minutu u minutu i ja sama otkrivam. 

Vratimo se nekoliko godina unatrag. Kako sam odrastala, majčinski instinkt u meni se sve više budio, želja da imam svoje dijete rasla je iz godine u godinu, no naravno razum jasno daje do znanja da je u najmanju ruku nesavjesno planirati djecu dok se ne možeš brinuti ni sam o sebi. I zato strpljivo čekam trenutak kad ću reći: "U redu, sad sam bar približno spremna." 

Sada je vrijeme za bebu!

Imam posao, počela sam se realizirati kao glumica i to me silno veseli. Imam osobu za koju vjerujem da treba biti otac mog djeteta. Strah. Imam i sindrom policističnih jajnika, kao veliki broj djevojaka danas. To može biti poprilična prepreka do trudnoće. Doktor kaže: "Nemojte se iznenaditi ako ne budete mogli odmah kad poželite." Snimanje opsežnog projekta koji je trajao dvije godine uz predstave i sve ostale poslove u tom trenutku donio je i potrebu za odmorom i iskonsku želju da baš sad imam bebu. Osjećala sam da je sada taj trenutak, a budem li odgađala, budem li čekala da kupimo stan, da dobijemo stalni posao proći će nam vrijeme.

U redu, više ne pazimo. Daj Bože da se dogodi što prije. Bio je to tok misli u mojoj glavi za koji nisam vjerovala da će polučiti dobar rezultat, ali već dva mjeseca nakon snimanja 'gospođice M' nema. Polako, ne veselim se prerano. Znalo se to uz policistične jajnike događati vrlo često. U posljednjih nekoliko mjeseci ciklus mi je znao trajati i 45 dana. Ok, sada je prošlo 45 dana. Grudi me jako bole - sindrom ne približavaj se na bliže od jednog metra.

Test s prijateljicama

Najbližim prijateljicama rekla sam koje su mi sumnje. Svaka ima svoje mišljenje, njih grudi bole kad trebaju dobiti 'gospođu M'. Napraviti test, jednoglasna je odluka. Naravno, znam da to trebam učiniti, ali me strah. Plašim se činjenice da sam možda trudna, ali još više ideje da test pokaže da nisam. Doživjela bih to kao poraz. Odluka je pala, piškit ću. To ću obaviti s prijateljicama, s njih dvije iz djetinjstva. Prvi puta da je jedna od njih sama doma, doslovno prvi puta u 25 godina našeg poznanstva. To mora da je neki znak.

Sve smo proučile, tu piškim, ako su dvije crte, trudni smo, ako je jedna – ništa. Koliko čekamo? Nekoliko minuta. No nisam stigla zakopčati hlače i odložiti test. Već su bile dvije crtice (koliko god odvratno zvučalo, i dalje čuvam taj test). Izlazim iz kupaonice: "Cure, mislim da jesmo. Mislim da smo trudne. Imat ćemo bebu." A onda muk. Mi, koje se ne gasimo u svim ostalim situacijama, sjedile smo petnestak minuta i šutjele. Odzvanjalo je 'beba'. Zar nismo mi još nekidan gurale plastične bebe u kolicima? A sad imamo pravu? O da! Zovem mamu, sestru, budućeg tatu, današnjeg Donatovog kuma. Velika radost uvukla se u srca svih nas. Tih sedam milimetara za koje smo taj dan saznali sve su promijenili. Na bolje. Zauvijek. 

Mama hobotnica

Trudnoća, porod, sve je bilo jako lijepo. Uživanje. Pisat ću o svemu tome. Na posao se vraćam ekspresno (pisat ću i o tome, uz pozdrav svim dušebrižnicama koje me osuđuju zbog toga). Vrlo brzo postala sam mama hobotnica. Jednom rukom držim bocu, drugom pišem sinopsis, ponavljam tekst za predstavu s Donatom, njemu je svaka rečenica smiješna. Ujutro igram lutkarsku predstavu s njegovim plišanim medvjedićima, poslijepodne sastavljam poslovni plan za igraonicu Kupid. Ujutro treniram dok Donat spava, šetnja, igra, popodne radim na radiju. Između pjesama dojim ga. Vodim ga na sastanke sa sobom, ne mogu bez njega.

Super nam ide, on je živa i vesela beba koju volim beskrajno, kao i svaka mama svoje dijete. Volim biti mama, volim svoj posao, volim čitati priče, volim potpisivati ugovore. Uz Donata i njegovog tatu koji su glavni likovi u mom životu, kao sporedni nam se pojavljuju producenti, programski urednici, direktori televizije, Donatov žabac Kre-kre, plišani pas Maza, Lu Lu - leptir koji šuška, bake, nećaci i ostala vesela svita. Doista volim biti mama i sve ostalo što jesam. Sigurna sam da i on to osjeća. 

Dan kada sam do kraja shvatila koliko volim sve to, bio je dan kad se gospodin Donat (tako ga zovemo od milja) pokakao na mene. I to onako pošteno. Nije to bilo prvi put, ali svakako je prvi put da je to učinio na moju novu haljinu koju sam tada prvi put obukla. Jednu od onih haljina koje obožavaš. Moja reakcija? "O, ljubavi kakica ti je baš taman, ni pretvrda ni premekana. Bravo, zec!" Mame su doista svemoguća bića.