Tu i tamo poneki konobar zna za Mandžukića ili Modrića, ali na spomen naše državice uglavnom im se pojave upitnici iznad glave. Marku je to bilo posebno čudno jer bi se i on sam sa svojim vrlo ograničenim fondom engleskih riječi umorio objašnjavajući odakle je
Na aerodromu nas je dočekao natpis Charming Sharm. Pomislih u sebi, nadajmo se da će bit šarmantan... Iako prvi pogled na sprženu zemlju pri 43 stupnja Celzijusa, gomilu polu-izgrađenih zgrada, hotela ili čega li već, uglavnom boje blata, carinske službenike namrgođene kao da ih je upravo deva zbacila s grbe i red za kontrolu putovnica nije obećavao ni najmanje šarmantan provod.
Da dobrodošlica bude još bolja, Marko koji se tog dana probudio u tri ujutro, budan odradio i rutu Zagreb-Ljubljana po magli, natezao se sa mnom po duty-free-ju oko kupnje ogromne kutije Tic-taca s milijun malih paketića istih bombona unutra pod izlikom da će ga bolit uši kad se avion bude spuštao i da je to njemu baš potrebno, imao je volje moljakati da mu udijelim još koju minutu Angry Birdsa na mobitelu. "Ma, daj mama, samo dok čekamo red!", rekao je. Zapravo dok čekamo da nam gospodin s natpisom Welcome to Egypt na pultu, ali na licu s facom kao da bi nas najradije poslao k vragu, udari u putovnice spasonosni pečat da što prije krenemo prema hotelu, bazenu, palmama i Crvenom moru. Još nas je čekalo mijenjanje eura u lokalnu valutu s nadom da nas nisu zaje...., pretrčavanje ceste s kuferima do baš onog zadnjeg autobusa u nizu na parkingu i eto ga - trio fantasticus: baba (58), mama (34) i majmunčić (navršio 7 koji dan ranije), spremni za pustolovine sa svim mogućim predznacima. Tako je bilo i ovaj put.
Ostavivši sve brige i rokove zaključane u našoj Škodi na parkiralištu ljubljanskog aerodroma, prepustili smo se svim čulima uživanju u najjužnijoj točci poluotoka Sinaja. Uzevši u obzir da smo navikli na prirodna čuda Dalmacije koju je i sam Bog prilikom stvaranja svijeta posebno obdario, slobodno možemo reći da Alah kod obdarivanja Sinaja nije baš bio široke ruke s vegetacijom
Još jedna zanimljivost: za Hrvatsku - "Kroejšu", nije čuo skoro nitko. Tu i tamo poneki konobar zna za Mandžukića ili Modrića, ali na spomen naše državice, uglavnom im se pojave upitnici iznad glave. Marku je to bilo posebno čudno jer bi se i on sam sa svojim vrlo ograničenim fondom engleskih riječi umorio objašnjavajući odakle je. Već drugog dana mu je dosadilo objašnjavanje, pa je obukao majicu s natpisom Croatia i Mandžinom slikom kada je navučeš preko glave. E, to mu je prilično olakšalo komunikaciju na pitanje "Where do you come from?" Iako ga je i dalje većina sugovornika gledala s upitnicima.
Jedino za ronjenje s dupinima nema cjenkanja
Posjet Sharmu s djetetom Markove dobi stvarno je pustolovina. Dovoljno egzotično da vidi nešto drukčije, čuje poziv na molitvu s minareta, vidi muslimanske turistkinje kako se u bazenima kupaju odjevene od glave do pete i proba lokalne specijalitete toliko različite od naših. S druge strane, ako niste od pustolovnih doživljaja, hoteli s 5* relativno pristupačnih cijena su na svakom koraku i u njima ćete naći sav komfor i sadržaje kako za odrasle, tako i za djecu na europskoj razini. Naš izbor bio je hotel turskog ugostiteljskog lanca: deset bazena, šest tobogana, barovi, plaža, palme, animacija za djecu, igralište, jacuzzi odmah ispred ulaza u apartman... Toliko dobro da smo se morali prisiliti napustiti taj raj kad smo išli na izlete koje bi zaista bila šteta propustiti kad smo već potegnuli do Sinaja.
Ne znam koji izlet bih izdvojila – ronjenje na koraljnim grebenima Crvenog mora u društvu tisuća šarenih ribica koje sam mislila da postoje samo u filmu "Riba ribi grize rep", vožnja buggyjem kroz sinajsku pustinju u sumrak uz beduinsku predstavu, jahanje deva po plaži u suton ili plivanje s dupinima u akvariju. Marko definitivno glasa za ovo zadnje, toliko je uživao u dupinskom bazenu da nije htio izaći kada ih je trener upozorio da je isteklo vrijeme njegovoj grupi. S obzirom da druženje s dupinima u Sharmu košta skoro 4 puta više nego u ijednoj destinaciji u kojoj sam dosad vidjela tako nešto na ponudi, trebali su malog ostaviti unutra barem jedan cijeli dan. I kod dupina, za razliku od svega drugog što se tamo prodaje, nema cjenkanja.
Ne možete procijeniti koliko nešto stvarno vrijedi
Bilo je tu i nekih doživljaja koje bi radije zaboravili. Razbijena brada na vodenom toboganu u sudaru s debelim Rusom koji se zaglavio nasred toboganske okuke. Povlačenje za rukav na svakom koraku u down-town Sharm-el-Sheikhu "Helo priti lejdi, kam baj somting from maj šop...", cjenkanje s taksistom oko ponoći na sred 4-tračne ceste jer nas je odbijao odvesti u hotel po cijeni za koju smo stigli do grada, vožnja kružnim taksijem s vozačem koji je pristao na manju cijenu, ali nije imao pojma gdje nam je hotel, pa smo se provozali kroz sve obližnje četvrti dok nismo došli do naše, i to s Markom koji je spavao na zadnjem sicu na janjećoj koži koja inače resi siceve taksija i to na +43 C!!!
Osjećaj da će vas svatko "opelješiti" ako niste vični spuštanju cijene na 1/10 od prvo-ponuđene. Neprocjenjivo, ali stvarno neprocjenjivo, jer ne možete niti izbliza procijeniti koliko zapravo nešto vrijedi u odnosu na ono što oni za tu stvar traže. Mali je bio oduševljen cjenkanjem, toliko da i sada doma primjenjuje egipatske metode u moljakanju oko minutaže Angry Birdsa. I moram reći da mu, na moju veliku žalost, dosta dobro ide!
Dječji jezik bez riječi me uvijek fascinira
Još jedna stvar koja me iznenadi na putovanjima je kako mali nađe ekipu ama baš bilo gdje, i to bez kompleksa koristeći pantomimu i svako malo zazivajući "Mamaaaa, kako se kaže...?" I ta djeca se stvarno razumiju! Tri dana je proveo s dečkima iz Kaira, dva s curicom iz Amsterdama i na kraju izmijenio brojeve s malim Slovenkama s kojima je već pao dogovor za kampiranje u Živogošću. Taj dječji jezik bez riječi uvijek nanovo fascinira dok ih gledam kako se valjaju od smijeha na neku foru koju nitko drugi ne razumije. Vjerojatno ne razumiju ni oni. Al bitno da se smiju. Iako ne baš predarežljiv, da ne kažem škrt (ah, jedinac, nemam što reći u svoju obranu), s ovom dječicom je nakon 15 minuta igranja dijelio svoju užinu.
Bez obzira na destinaciju, razbijenu bradu, dosadne trgovce na bazaru, opekotine od sunca ili proljev jer je progutao malo više vode dok se tuširao, iz jednog razloga baš volim putovati s mojim malenim – zbog širenja slike o sebi i drugima, prihvaćanju razlika i simpatije koju može osjetiti prema nekome koga nikad nije vidio, tko ima drugu boju kože i govori njemu nerazumljiv jezik. Mi imamo sreće i mogućnosti doživjeti taj osjećaj i izvan našeg uobičajenog okruženja, ali zapravo se može prakticirati bilo gdje, u vlastitom domu, kvartu ili na igralištu. Bilo gdje možemo naučiti naše nasljednike da u svijet krenu spremni prihvatiti druge bez obzira na rasu, vjeru ili uvjerenja. Kvalitete koje su nažalost u našem društvu još uvijek, najblaže rečeno, sekundarne. Za razliku od cjenkanja.
