Ponekad je teško nositi se s neprihvaćanjem posvojenog djeteta od strane bliskih osoba i istovremeno s upoznavanjem svog djeteta. Zato treba upoznati obitelj i prijatelje s odlukom o posvajanju kako bi i oni imali vremena unaprijed se pripremiti i biti podrška
Kako, kada i kome iz svoje i djetetove okoline reći da je dijete posvojeno? Izrazito je važno dijete odgajati u ljubavi i privrženosti. Ako definiramo ljubav prvenstveno kao odluku: Da - ti si moje dijete i da - ostajem uz tebe cijeli život te odluku potvrdimo osjećajima i djelima kroz nježnost, brigu, skrb, privrženost – trenutak za izreći djetetu da je posvojeno prepoznat ćemo lako.
U svakom slučaju, načina ima mnogo, a svaki posvojitelj će odabrati svoj način i obogatiti ga svojom osobnošću:
- Toliko te volim. Ti si moje dijete i sretna sam što sam tvoja majka i što smo se pronašli iako te nisam rodila.
- Ti si bio/bila rođen/na u jednoj drugoj obitelji, ali zapravo si pripadao/la nama i trebalo je vrijeme da se pronađemo. Sada smo tu, zajedno.
- Djeca se rađaju iz trbuha svojih mama. Ti si se rodio u trbuhu jedne druge mame, ali zapravo si bio moje dijete. Dogodila se, eto, takva neobična stvar. Ali ja sam te tražila, tražila i sretna sam da smo te konačno tata i ja našli.
U vjerskim obiteljima možemo to izreći kroz molitvu, dok smo zagrljeni s djetetom:
- Bože, hvala ti za biološku majku moga djeteta koja ga je donijela na svijet. Hvala ti što mi je pomogla da dođem do svog djeteta.
Važno je imati na umu da razgovaramo s malim ili mlađim djetetom od sedam godina i da je poželjno da upotrebljavamo jednostavne riječi i rečenice. Kada bismo mogli pitati posvojitelje kako je svatko od njih izveo to u praksi, dobili bismo posve različite odgovore, primjerene njihovim osobnostima.
S djecom koja su posvojena u većoj dobi takvih teškoća nema s obzirom na to da su već svjesni činjenice da su posvojeni. Tu su moguće neke druge poteškoće, zavisno o tome u kakvoj su sredini odrastali do posvojenja (dom, udomiteljska obitelj, količina traumatskih doživljaja…).
Kome reći iz bliže i šire okoline?
Reakcije okoline kad doznaju da je dijete posvojeno su različite. Stručni suradnici, odgojitelji, nastavnici uglavnom imaju adekvatne načine nošenja sa situacijama takve djece. Iz našeg iskustva pokazalo se odlično da posvojitelji porazgovaraju s njima i iskažu ono što oni očekuju od njih (u odnosu na njihovo posvojeno dijete). Važno je da jedni drugima iskažu očekivanja i dogovore zajedničku strategiju kako bi se djetetu olakšala socijalizacija i odrastanje u okruženju.
Važno je informirati bližu okolinu prije odluke o posvojenju (roditelje, braću i sestre, bliske prijatelje). Ponekad matične obitelji posvojitelja ne daju podršku posvojiteljima. To je njihov odabir i stav na koji imaju pravo, ali je važno tu temu proraditi sa svojom bližom okolinom prije posvojenja, kako bismo imali vremena prihvatiti njihove različite stavove i mišljenja.
Ponekad je teško nositi se s neprihvaćanjem posvojenog djeteta od strane bliskih osoba i istovremeno s upoznavanjem svog djeteta (prolaziti s njim različita iskustva upoznavanja, različita raspoloženja). U većini slučajeva, kada dijete i posvojitelji ostvare blisku vezu, i bliža okolina 'otapa' se pod toplinom dječjeg srca i osmijeha. Bliža okolina tada shvati da je i njihova uloga značajna i može pridonijeti sreći i zadovoljstvu posvojenog djeteta.
Privrženost i bliska veza s djetetom
Zbog svega toga preporučujemo upoznati obitelj i prijatelje s odlukom o posvajanju kako bi i oni imali vremena unaprijed se pripremiti i biti podrška u brizi oko posvojenog djeteta.
U široj okolini iskustva su raznovrsna, ovisno o sredini u kojoj posvojitelji žive, a i o drugim faktorima. Ne postoji neki generalni odgovor. Najvažnije je da posvojitelji ostvare privrženost tj. blisku vezu sa (posvojenim) svojim djetetom. Iz te privrženosti proizići će snaga da se zajednički nose sa svakom novom situacijom, makar kako bila neugodna.
Svakako je dobro upoznati osobe koje će biti u čestom kontaktu s posvojenim djetetom o postupku posvojenja (liječnik, teta u vrtiću, psiholog ili pedagog, učitelji…). To je važno zbog podrške tom djetetu, boljeg razumijevanja nekih ponašanja posvojenog djeteta i eventualnoj amortizaciji okoline.
Nema potrebe da se posvojenje taji, ali nema potrebe niti da se o tome priča u svakoj situaciji, svakoj osobi koja dođe u kontakt s djetetom. Za neke osobe će to biti irelevantno.
Roditelj želi zaštititi dijete
Kako se osjećaju posvojitelji u vezi toga, ima li tu možda srama ili straha i potrebe da zaštite svoje dijete? Kako se djeca nose s tim da ljudi u njihovoj okolini znaju da su posvojena?
Posvojitelji nastoje zaštititi svoje dijete od svih neugodnih situacija i najradije bi da su oni s njima kada kroz njih prolaze upravo zato da ih zaštite i olakšaju im te trenutke. Naravno da je to nemoguće i da će posvojeno dijete ponekad osjetiti neprijateljsku okolinu. Ali, takva iskustva prolaze i djeca iz bioloških obitelji samo iz drugih razloga. Stoga je važno na temelju privrženosti posvojenog djeteta i posvojitelja jačati dijete da se nosi s takvim situacijama i da mu uporište bude čvrst i blizak odnos sa svojim roditeljima.
Kako se dijete osjeća kad za to znaju ljudi kojima ono samo nije reklo? Što roditelji mogu napraviti da im to olakšaju i učine normalnim? Važno je ojačati dijete da se ono s temom posvojenja može nositi u svim situacijama, pa tako i u tim. Okolina to može saznati iz raznih drugih izvora. Posvojitelji ne mogu svijet prilagođavati posvojenom djetetu već obučiti i ojačati dijete kako se s time nositi.
Jedan od načina jačanja je njegovanje vlastitog stava kroz poruku koju posvojitelj može češće ponavljati djetetu kako bi je usvojilo i snašlo se u takvim situacijama:
- Ja tebe volim, neću te napustiti, ti si moje dijete, a svi drugi mogu misliti što god žele. Mi smo obitelj, bliski smo i volimo se. Imamo mnogo onih koji su nam podrška. Ponekad ćemo svi u životu susresti ljude koji nisu dobronamjerni. Ne možemo ih mijenjati. Oni postoje, ali im mi nećemo dopustiti da utječu na nas.
