Kada se dijete približava drugoj godini života, većina roditelja razmišlja o odvikavanju pelena i prelasku na kahlicu. No, u drugim kulturama koje se razlikuju od zapadnjačkog stila života, ove metode počinju puno ranije i bebe su već do 1. godine istrenirane na kahlicu
Europske i američke metode za odvikavanje djeteta od pelena i prelazak na kahlicu potječu još iz 50-ih kad su u Americi, a potom i u Europi, perilice za rublje postale široko dostupne, što je značilo da je pranje pelena i prljave odjeće postalo puno manja briga i roditelji su odgađali prelazak s pelena na kahlicu, odnosno na zahod.
No, izvan Europe i Amerike, postoji mnogo kultura koje uče svoje bebe na kahlicu, odnosno na zahod puno ranije nego što je to uobičajeno kod nas. Njihove tehnike su zaista inspirativne, ali isto tako su duboko ukorijenjene u njihove kulturalne norme koje bi mogle biti šokantne ljudima sa zapadnjačkim stilom života. Donosimo neke od zanimljivih metoda koje bebama pomažu naviknuti se na kahlicu, a koje će vas možda potaknuti da i sami razmislite o svojim metodama i tehnikama:
1. Strpljenje bez dna
U nekim dijelovima Kine, ključ uspjeha leži u posebnoj odjeći za bebe koju nazivaju kai dang ku, što se doslovno prevodi kao 'hlače otvorenih prepona'. Te hlače bebi ostavljaju prostora da slobodno obavlja nuždu kad god mora i gdje god se nalazi, bez obzira je li u pitanju kahlica kod kuće ili javni wc. Ako nisu u blizini wc-a, koriste koš za smeće ili lončanicu, a roditelji nakon toga počiste iza sebe.
Ova metoda, iako ima svojih nedostataka, ima i dosta prednosti, a jedna od njih je smanjena količina otpada budući da dijete ne nosi pelene, ali i činjenica da dijete nije naviknuto da stolica pada u pelene, odnosno u nešto što će 'uhvatiti' njihovu kakicu. Također, manje je brige oko pelenskog osipa i upale kože. Rezultat: Djeca su istrenirana na kahlicu do svog prvog rođendana.
2. Plemenski zvukovi
Postoji pleme u Africi koje ima slične metode kao u Kini. No, za razliku od Kineza, pleme Digo sa svojom metodom započinje čim se beba rodi, a majka dijete nosi gotovo uvijek te razumije njegove znakove kojima joj pokušava dati do znanja da mora obaviti nuždu. Tada ga majka izvodi na otvoreno gdje slobodno piša i kaka, dok ona proizvodi mekane, tihe i šuštave zvukove. U jednom trenutku, beba postaje istrenirana na te zvukove i obavlja nuždu samo kad ih čuje. Rezultat: Istrenirano dijete koje može ostati suho do 6. mjeseca.
3. 'Elimination communication' ili bespelenaštvo
Vijetnamske majke često se navode kao najbolji primjer za rano treniranje na kahlicu, odnosno zahod. One također koriste uvjetovanu metodu kojom se bebe naviknu ostati suhe do 6. mjeseca. Ipak, za razliku od plemena Digo, vijetnamske majke ne nose svoju djecu cijelo vrijeme, ali su uvijek u blizini i promatraju djetetovo ponašanje. Nakon što nauče razumjeti znakove koje im beba šalje, one počinju zviždati svaki put kad shvate da beba mora obaviti nuždu. Zvukovima pomažu bebi, koja ih kasnije povezuje s vremenom za kahlicu i na taj način uči obaviti nuždu tek kad ih čuje.
U zapadnim zemljama, majke koje prakticiraju bespelenaštvo, koriste metodu koja se zove 'elimination communication', u kojoj se roditelji oslanjaju na prepoznavanje znakova koje im beba šalje i uvode kahlicu ili zahod, a ovakav način 'treniranja' bebe uvodi se već od rođenja do 4. mjeseca života. O bespelenaštvu smo već pisali na Klokanici, a pedijatrica Mirjana Kolarek Karakaš objasnila je njegove prednosti:
"Prije svega, svako dijete je individua za sebe. Kao što je široki raspon vremena kad će prohodati, tako nisu sva djeca istovremeno funkcionalno zrela za kontrolu vršenja nužde. Pedijatri smatraju da dijete nije dovoljno neurološki zrelo da već sa 6 mjeseci može davati znakove voljnog izvršavanja nužde. Osobno smatram, da ova metoda ne može štetiti, ako roditelji imaju strpljenja i vremena, ali po meni bolje je krenuti iza 9. mjeseca starosti kada može samostalno sjediti, a najbolje oko prve godine života. Bespelenaštvo ima svoje prednosti: dijete se bolje osjeća, osobito po ovim vrućinama, izbjegava se pojava pelenskog osipa, smanjuje se trošak kupovanja pelena a i ekološki efekt je prisutan jer je smanjeni broj odbačenih pelena. Naravno da nije uvijek zgodno ako dijete zatraži da mora piškiti, a vi ste u sredstvu javnog prijevoza, u trgovini bez wc-a ili slično. Mišljenja sam da djetetu ne može štetiti ako se proba s tom metodom ali ako izostane očekivani učinak treba odustati jer se ništa ne može na silu. Osobito kad je riječ o ranjivom biću kao što je dojenče."
Želite isprobati bespelenaštvo?
Ako želite sami isprobati neke od ovih metoda, koraci su vrlo jednostavni. No, budite strpljivi i spremni na malo veći trud i više koncentracije na svoje dijete jer ova metoda zahtijeva više vremena i veću povezanost između roditelja i bebe:
1. Promatrajte djetetove znakove. Oni uglavnom uključuju određene izraze lica i položaj tijela. Najlakše ćete naučiti razumjeti znakove kada će vaša beba biti neodjevena, odnosno gola.
2. Jednom kada shvatite znakove, odlučite koji ćete signal koristiti kada ih primijetite. Najčešće su to neki zvukovi ili kratke riječi.
3. Kada vidite znakove, odvedite bebu na kahlicu i ponavljajte zvuk ili riječ za koju ste se odlučili.
